UZ PRIČU I SLIKU Makove ljetne nedjelje
15. nedjelja kroz godinu, 14. srpnja (godina B)
Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu. (Mk 6, 11)
SLUŠANJE BOGA MOŽE BITI NEUGODNO
Svijet u kojem živimo neprestano nas uči da lakši put nije uvijek i onaj pravi. Živopisan primjer se može naći u filmu „Matrix“, koji je imao veliku gledanost. U jednom trenutku filma glavnom liku Neu ponuđen je izbor. Njegov učitelj Morpheus nudi mu dvije tablete. Ako proguta plavu, vratit će se u svoje normalno, svakodnevno, ugodno stanje – koje se čini stvarnim i razumnim, ali je – u kontekstu filma – to zapravo računalno generirana iluzija, nestvarni svijet. Ako pak proguta crvenu tabletu, bit će nasilno probuđen i bolno izvučen iz računalno stvorenog nestvarna svijeta. Od tada će biti odmetnik, a zli neprijatelji nikada neće prestati pokušavati ga uništiti. Morat će živjeti u teškoćama, opasnostima i stalnoj nelagodi, ali će biti istinski slobodan, istinski budan i sposoban živjeti smislenim i ispunjenim životom. Izbor je jasan: utjeha laži ili neugoda istine.
Krist, na neki način, s nama postupa tako. Pokazao nam je da slijediti njega znači slijediti križni put i samoodricanje, a ne utjehu i samozadovoljstvo. Ali nam je također pokazao da se kroz križ ulazi u vječni život, u prijateljstvo s Bogom, koje daje vječni smisao svemu što činimo. Svaki dan čovjek poput filmskog junaka Nea je slobodan je napraviti novi izbor između Kristova rizika ili vlastite udobnosti.
16. nedjelja kroz godinu, 21. srpnja (godina B)
Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira. (Mk 6, 34)
KRIST ŽUDI ZA NAMA
Dva najrječitija znaka Božje čežnje za našim prijateljstvom –dva su sakramenta na koja nas Crkva potiče da ih često primamo: euharistija i ispovijed. Oba sakramenata Krist je ustanovio da dopre do nas, da nam pruži svoju ruku, da ojača i obnovi naše prijateljstvo s njim. Upravo su ta dva sakramenta bila i dva stupa života svetog Ivana Vianneya. 
Dva dana prije nego što je sveti Ivan Vianney umro u dobi od sedamdeset i tri godine, posljednji se put pričestio. Bio je vrlo slab, nije mogao ni ustati iz kreveta, potpuno iscrpljen nakon desetljeća neumorna služenja svojoj maloj župi Ars. Župljani su se okupili oko župnog dvora, klečeći u molitvi, a suze su im tekle niz lica. Nakon što je primio svoju posljednju svetu pričest, šapnuo je: „Kako je Bog dobar! Kad mi više ne možemo k njemu, on dolazi k nama.“
To Isus čini svakom od nas u sakramentu euharistije – olakšava nam da ga pronađemo i idemo k njemu, a kad mi ne možemo k njemu, on sam dolazi k nama. Takvo je srce našeg Spasitelja, srce koje gori od ljubavi prema nama.
17. nedjelja kroz godinu, 28. srpnja (godina B)
Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike? (Iv 6,9)
BOG MOŽE UČINITI ČUDA IZ MALO NAŠEG TRUDA
Jedan svećenik misionar koji je bio u Kini kazivao je istinitu priču o čovjeku koji je bio svjestan kako Bog cijeni i naše male napore da izgradimo Kraljevstvo Božje.
Yo-San bio je stari Kinez, kršćanin, koji je radio na rižinim poljima i živio sam u siromaštvu, u čamcu na rijeci. Jednog dana je došao misionaru i rekao:
– Oče, ne bi li bilo dobro da imamo pravu crkvu umjesto drvene kolibe?
– Bilo bi, – odgovorio je svećenik – ali trebat će nam dosta vremena da prikupimo novac.
– Oče, – reče Yo-San – želio bih platiti izgradnju nove crkve.
– Pa – reče svećenik – siguran sam da ćeš moći dati svoj dio kada za to dođe vrijeme.
Ali Yo-San je ustrajao:
– Ne, želim sam platiti cijelu crkvu.
Misionar je objasnio da bi to bilo nemoguće, jer bi trošak bio blizu 5000 dolara. Yo-San reče da znade to, a zatim izvadi sav taj novac u gotovini. Svećenik je bio zapanjen, a Yo-San mu je objasnio. Prije mnogo godina, dok je bio mladić koji je tek primao prve upute o vjeri, čuo je ranijeg misionara kako objašnjava riječi „Sveti se ime tvoje“, tako da je svrha našeg života dati slavu Bogu. Čuvši to, rodila mu se želja da jednog dana sagradi crkvu Božjem imenu. Tako je četrdeset godina, živeći bez obitelji i bez kuće, jedući samo malo riže, uspio ostaviti sa strane većinu svoje skromne plaće sve dok nije skupio 5000 dolara.
Čuvši to, svećenik je bio još više zapanjen i usprotivio se planu, vidjevši da je Yo-San star i da će uskoro trebati novac da se uzdržava kad više ne bude mogao raditi. Starac je rekao da će se Bog pobrinuti za njega i molio je svećenika da ispuni tu njegovu životnu želju. Svećenik je na kraju pristao. Sagradili su crkvu. Kada se slavila prva misa, svi kršćani u regiji bili su presretni što imaju svoju crkvu. Nakon mise Yo-San je dugo ostao klečati u prekrasnoj crkvici. Tog popodneva pronađen je beživotan, još uvijek klečeći – srce mu je bilo slomljeno od radosti i zahvalnosti.
U snu te noći, misionar je vidio Krista kako izražava dobrodošlicu starom Kinezu u nebu, govoreći: „Dobri i vjerni slugo, uđi u radost Gospodara svojega.“
Yo-San je bio čovjek koji je razumio stvarnu vrijednost prinošenja naših malih napora Bogu. A đavao to zna i čini sve što može da nas obeshrabri da svojih nekoliko kruhova i ribica stavimo u Kristovu službu.
18. nedjelja kroz godinu, 4. kolovoza (godina B)
Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni. (Iv 6, 27)
BLAŽENI ROGER WRENNO JE VIDIO NEBO
Naša misija nije postizanje savršene udobnosti, velike popularnosti ili ogromne moći. Naša je misija upoznati, voljeti i slijediti Krista te ljubiti svoje bližnje kao same sebe, kreativno stavljajući svoje talente u službu izgradnje Kraljevstva Božjega.
Jedan od razloga zašto to često zaboravljamo i počinjemo žudjeti za pukim svjetovnim uspjehom je taj što ne razmišljamo dovoljno o nebu. Nebo je naše konačno odredište.
Blaženi Roger Wrenno, koji je živio u 16. stoljeću, imao je iskustvo neba. Bio je katolik u doba kada je katoličanstvo bilo zabranjeno, a bio je smaknut jer je skrivao i štitio svećenike. Dok je visio na vješalima, prije nego je umro, uže je puklo i on je pao na zemlju. Ubrzo je došao k sebi. Zatim je kleknuo na zemlju i počeo moliti, s očima podignutim prema nebu. Službenici su mu pristupili, istaknuli da ga je Bog spasio, ponudili da se odrekne svoje katoličke vjere i da potpiše prisegu vjernosti engleskom kralju. Međutim, on je ustao, još jednom potvrdio svoju katoličku vjeru, te se počeo penjati uz ljestve što je brže mogao. Stražari su bili šokirani, a načelnik je glasno upitao: „Što ti je čovječe da toliko žuriš?“ A Roger je odgovorio: „Da si vidio ono što sam ja upravo vidio, razumio bi!“ Ponovno su ga objesili, i on je umro, nasmijan.
Bog ne daje svima da vide nebo prije nego umru, ali svima nam daje dar vjere, koja pomaže da shvatimo u čemu se sastoji pravi uspjeh.
19. nedjelja kroz godinu, 11. kolovoza (godina B)
Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti. (Ef 4,31-32)
KRŠĆANSKI LAKMUS TEST
Opraštanje drugima je nešto što čovjek teško čini, posebno ako ovisi samo o svojim prirodnim sposobnostima. Istinski opraštati svojim neprijateljima, dosljedno odgovarati na uvrjede strpljivošću i samokontrolom, zahtijeva Božju pomoć. To je pokazao i jedan čovjek u pismu voditelju jedne radijske emisije: „Htio sam podijeliti svoju priču o oprostu. U životu sam imao mnogo ljudi koji su me jako povrijedili. Prije otprilike 8 mjeseci, dok sam slušao vaš program, netko je nazvao i spomenuo kako je na sve načine molio Boga da mu da milost da oprosti. I Bog mu je dao tu milost. Tako sam počeo moliti Boga da i meni da milost opraštanja. Jednog sam dana bio u crkvi čekajući početak mise i odjednom sam osjetio da moram moliti Boga da mi pomogne da oprostim svima koji su me povrijedili, čak sam rekao: ‘Oče oprosti im jer nisu znali što čine’. Suze su mi tekle niz lice dok sam to govorio. Molio sam se, a onda je počela misa i svećenik je spomenuo da je taj dan blagdan svetog Pavla. Bio sam tako dirnut što mi je Bog dao takvu milost upravo na blagdan svetog Pavla. Sve što trebamo učiniti je tražiti i On će pokazati put.“
Nadnaravna dobrota, prava kršćanska dobrota, doista je nadnaravna. Dok nastojimo to živjeti, automatski se približavamo Kristu, izvoru nadnaravne milosti.
20. nedjelja kroz godinu, 18. kolovoza (godina B)
Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta. (Iv 6, 51)
DOTICATI KRISTOVO TIJELO
Sveta Majka Terezija iz Calcutte imala je pravilo kada nova djevojka stigne pridružiti se njezinoj redovničkoj zajednici, misionarkama ljubavi, da već sljedeći dan mora otići u dom umirućih. Jednog dana došla je neka djevojka da se pridruži zajednici. Majka Terezija joj je rekla:
–Vidjela si s kakvom je ljubavlju i brigom svećenik dotaknuo Isusa u hostiji za vrijeme mise. Sada idi u Dom za umiruće i učini isto, jer to je isti Isus kojeg ćeš naći tamo u slomljenom tijela naših siromaha.
Tri sata kasnije djevojka se vratila i sa širokim osmijehom rekla:
– Majko, već tri sata dodirujem tijelo Kristovo.
– Kako? Što ste učinili? – upitala ju je Majka Terezija.
– Kad sam stigla tamo, – odgovorila je – doveli su čovjeka koji je upao u odvod, i tamo proveo neko vrijeme. Bio je prekriven zemljom i imao je nekoliko rana. Oprala sam ga i očistila mu rane. Dok sam to radila znala sam da dodirujem Kristovo tijelo.
Da bismo mogli ovo činiti potrebna nam je pomoć samoga Gospodina. On nam pruža tu pomoć prije svega u euharistiji.
21. nedjelja kroz godinu, 25. kolovoza (godina B)
Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati? (Iv 6, 60)
TVRDA BESJEDA
Veliki američki pisac Mark Twain napisao je: „Većini ljudi smetaju oni odlomci u Svetom pismu koje ne mogu razumjeti; ali što se mene tiče, uvijek primjećujem da su odlomci u Svetom pismu koji me najviše muče upravo oni koje razumijem.“
Pretpostavljam da bismo svi povremeno željeli otići iz crkve i više se nikada ne vratiti. Želimo Boga drugačijeg od onoga kojeg nalazimo u Isusu.
Tijelo i krv? Da. Zahtjevnost? Ne.
Uskrsnuće? Da.Razapinjanje? Ne.
Spasenje? Da. Pokajanje? Ne.
Ljubav? Da. Obveze? Ne.
Nažalost, ne ide jedno bez drugog. Ruža dolazi s trnjem. Rađanje je povezano s bolovima. Noć dolazi s danom. Najbolja vremena mogu se živjeti samo zato što postoje vremena koja su teška.
22. nedjelja kroz godinu, 1. rujna (godina B)
Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri. (Mk 7, 6)
PRAVO CVIJEĆE?
Kažu da je kraljica od Sabe došla posjetiti mudroga kralja Salomona i htjela iskušati njegovu mudrost. Donijela je umjetno cvijeće tako savršeno oblikovano da ga ljudsko oko nije moglo razlikovati od prava cvijeća. Stavila ga je u vazu na Salomonovu stolu, pokraj njegova cvijeća. Kad je ušao, kraljica od Sabe je navodno rekla:
– Salomone, ti si najmudriji čovjek na svijetu. Reci mi ne dodirujući ovo cvijeće, koje je pravo, a koje umjetno.
Priča se da je Salomon dugo proučavao cvijeće i nije ništa govorio, dok na kraju nije rekao:
-Otvorite prozore i pustite pčele da uđu.
Postoje načini da se razlikuje umjetno od stvarnog – neka uđu pčele; one će znati. Ako dovoljno dugo živimo s autentičnim Isusom, ono što je umjetno vrlo brzo ćemo prepoznati.
