BOŽJA LJUBAV SA STRANICA „MAKA”
Kako je, rastući uz „Mak”, izrasla sve do misionarke i redovnice, doznajte iz pisma sestre Samuele Vilenice, nekoć „male makovice”!
Hvaljen Isus i Marija! Dragi makovci i makovice, oni mali i malo stariji! Javlja vam se jedna već „velika makovica”, koja je cijeli život na neki način vezana uz „Mak”. Kao dijete s nestrpljenjem sam očekivala svaki novi broj „Maka”, čitajući ga bez daha od prve do posljednje stranice; kao vjeroučiteljica potičući učenike da zavire u to prekrasno duhovno vrelo; a sada, daleko, radujući se što „Mak” i dalje živi i cvate, odgajajući nove generacije Isusovih apostola.
DVIJE TAJNE S. SAMUELE
Tko sam zapravo ja? U djetinjstvu bila sam poznata u uredništvu kao Elizabeta Vilenica (Sjećate me se? – „O, da!”, potvrđuju najstariji iz uredništva.), a sada sam s. M. Samuela, članica Družbe sestara milosrdnica, vjeroučiteljica i misionarka u Argentini. Željela bih s vama podijeliti dvije velike tajne koje su na poseban način vezane uz naš dragi „Mak”…
TRAGOM „PISAMA IZ MISIJA”
Uz mnoštvo zanimljivoga sadržaja, u „Maku” su uvijek bili prisutni misionari, koji su svojim pismima i duhovnim mislima poticali misionarski duh kod malih makovaca. Kako je bilo napeto i zanimljivo čitati o doživljajima o. Ante Gabrića koji se u dalekoj Indiji borio s tigrovima i zmijama! O našim misionarima u Africi koji su ponekad morali jesti kukce i skakavce, kako bi se približili tamošnjemu stanovništvu i navijestili mu radosnu vijest! O nekrštenoj djeci i onima koji zbog siromaštva moraju naporno raditi kako bi prehranili obitelj…
Oh, kako sam i ja željela pomoći misionarima u njihovu djelovanju! Ali što može učiniti jedna djevojčica čiji je grad bio opterećen ratnim stradanjima, a financijska sredstva nisu bila dovoljna ni za ono najosnovnije?
„MISIONARKA” I PRIJE MISIJA
To je bilo doba kada su se slala pisma, a razgovaralo se preko javnih telefonskih govornica, koristeći se tzv. „telefonskim karticama”. Kroz „Makove” stranice naučili smo da postoje ljudi (filatelisti) koji skupljaju i otkupljuju poštanske markice i telefonske kartice. I to da se za vrijednost jedne poštanske markice mogla kupiti šaka pijeska, a za vrijednost telefonske kartice jedna cigla. Naučili smo kako odlijepiti poštansku markicu s poštanske omotnice kako bi njezini zupci ostali neoštećeni, da markica koja ima poštanski žig vrijedi više od one bez žiga itd.
U mojoj je kući bila jedna velika kutija s razglednicama, čestitkama i pismima, što je bilo dio obiteljske baštine. Završila sam tada šesti razred osnovne škole i cijelo sam ljeto provela odljepljujući s mnogo pažnje markice, kako bi i one i omotnice ostale neoštećene. Sjećam se kako sam s ponosom došla u ured „Maloga koncila” i predala prvu veliku pošiljku pripremljenih markica za misije, razmišljajući koliko će se pijeska moći za taj novac kupiti i kako će misionari moći nastaviti svoje djelovanje. Bila je to prva omotnica, koju su pratile mnoge druge… I poslije, kao vjeroučiteljica u školi, nisam prestala poticati učenike da skupljaju markice za misije, a njihova su imena uvijek bila objavljivana na stranicama „Maka”.
TAJNA DRUGA – IZ „TRIBUSA”!
Želim još jednu tajnu podijeliti s vama. „Mak” je uvijek pratio svoje vjerne čitatelje raznim nagradnim kvizovima, ali i putovanjima. Posebno je bilo ono zvano „Tribus”, kad bi 150-ero djece svake godine u tri busa putovalo po domovini i inozemstvu. Možete li zamisliti moju sreću i veselje kada sam na stranicama „Maka” među nagrađenima za putovanje pročitala svoje ime? Bio je to posljednji „Tribusov” izlet 1998. godine, pod vodstvom nezaboravnoga svećenika don Luke Depola, „Makova” urednika. Završila sam osmi razred i nekoliko dana po završetku škole krenula s ostalim tribusovcima put Ludwigsburga i Stuttgarta (Njemačka). Bilo je to prvi put da putujem izvan domovine, sjećam se da sam bila veoma uzbuđena i oduševljena. U meni je već tada tinjala želja za redovničkim pozivom, ali nisam bila sigurna je li to za mene…
Elizabeta (u zelenoj majici), na “Tribusovom” putovanju 1998., sluša don Luku Depola (sasvim desno)
„GORJELO JE SRCE I DUŠA”
Don Luka bio je širitelj radosti i gorljiv svećenik, koji je naša srca želio pridobiti za Gospodina. Tako je u propovijedi, na misi koju smo imali u Stuttgartu, zanosno govorio o svećeničkom i redovničkom pozivu, ističući da su se „već mnogi tribusovci, makovci i makovice, odlučili poći za Gospodinom i danas mu služe kao svećenici i časne sestre”. I tada nas je upitao hoće li tko i od nas poći tim putom kako bi jednoga dana mogao reći: „Ja sam tribusovac, a sada sam svećenik ili časna sestra!” U meni je gorjelo srce i duša, imala sam osjećaj da su njegove riječi odgovor na moje traženje i neodgovorena pitanja. „Da, i ja ću biti časna sestra, kako bi jednoga dana don Luka i za mene rekao da sam bila na Tribusovu putovanju, a sada sam dio onih koji su pošli za Gospodinom” – bijaše misao koja mi je toga trenutka proletjela glavom.
SVJEDOCI BOŽJE LJUBAVI
I evo me, tu sam. Makovica, tribusovka, vjeroučiteljica, časna sestra i misionarka. Već šest godina djelujem u Argentini, u blizini glavnoga grada Buenos Airesa, u jednoj siromašnoj četvrti gdje imamo školu. Tu radim kao vjeroučiteljica sa srednjoškolcima, nastojeći im približiti Božju ljubav koju sam upoznala na stranicama „Maka”, ali i u osobnom životu. Svakodnevno se susrećem s onima koji nemaju dovoljno novčanih sredstava za „normalan” život, kojima nastojimo pomoći namirnicama, odjećom i obućom, ali – prije svega – tako da za njih budemo svjedoci Božje ljubavi. Zato, kada me pitaju koje je moje poslanje kao misionarke i redovnice, moj je odgovor: „Svjedočiti za Onoga koji me tako ljubio da je dao svoj život za mene i koji te tako ljubi da svakodnevno daje svoj život za tebe.”
Dragi makovci i makovice, ne bojte se biti svjedoci Božje ljubavi među svojim prijateljima, obitelji i poznanicima. Jer, Bog je ljubav i jedino Ljubav može pobijediti tugu, žalost i zlo!
Ovom prilikom zahvaljujem svima koji nas prate molitvom i dobrovoljnim prilozima, a na poseban način pozdrave šaljem učeniku Lovri Hrgu iz OŠ Ljudevita Modeca u Križevcima, koji je poslao pismo misionarima.
Budite hrabri u Gospodinu, sve vas nosim u srcu i velike pozdrave šaljem iz daleke i tople Argentine!
S. M. Samuela Vilenica
(P.S. Ako se tko želi osobno javiti može to učiniti na mail: elizabetavilenica@gmail.com)
